NE VJERUJEM
Ne vjerujem u Boga koji kažnjava svijet pandemijama ili prirodnim nepogodama. To nije Bog kojeg nam je objavio Isus Krist. To uopće ne bi bio Bog, nego neki demon.
Ne vjerujem u Boga koji ne bi poštivao autonomiju svemira i prirode u njemu, pa i onda kad to podrazumijeva mutacije virusa, zaraze, oboljenja i smrti. Ma koliko bih god htio čudesnu Božju intervenciju koja bi zaustavila svaku bolest i patnju, posebno djece i nevinih.
Ne vjerujem u Boga koji se osvećuje i koji bi postao bijesan zbog grijeha čovječanstva, pa bi zbog toga svijet prepustio pomoru, apokalipsi, katastrofi, zatoru. Ne vjerujem u nestrpljivog Boga koji ne bi imao samilosti prema svojoj ljubljenoj djeci.
Ne vjerujem u Boga zakona i pravila za koje slijepo traži da ih se čovjek drži jer bi u protivom uslijedile sankcije s neba. Ne vjerujem u Boga s pendrekom u jednoj i knjigom pravila u drugoj ruci. Ne vjerujem u Boga kojem norma ne bi bila milosrđe.
Ne vjerujem u Boga koji bi stvarao ljude kao robu s greškom. Jedina greška je zlo na koje se sami odlučimo i koje sami (ne) počinimo.
Ne vjerujem u Boga koji bi bilo što nametao, pa ni samog sebe. Stvoreni smo slobodni i pred tom se slobodom i On klanja. Zato je vjera ili slobodno opredjeljenje za Boga ili je nema. Svako nametanje vrednota, pa i vjere, je ideologija, a svaka ideologija gazi čovjeka.
Ne vjerujem u Boga koji ne bi računao s križem. I sam je Bog u Kristu iskusio patnju. Križ odgaja, oblikuje, preobražava, obraća, otvara oči, umnaža ljubav. Krž čisti čovjeka i ogoljuje do dna duše. Ne vjerujem u Boga lakih i bezbolnih rješenja.
Ne vjerujem u privatnog Boga, Boga grupa, grupica, strančica, jata, izabranih, prečasnih, velečasnih, eminencija, preuzvišenih, prepodobnoh, podobnih, premasnih, uzoritih, veličanstava, nacionalnog ili nacionalističkog Boga, Boga fundamentalista, ideologa, isključivih ili ljudi koji nešto bilo kome nameću. Ne vjerujem u Boga koji bi dijelio ljude ni po jednoj osnovi, osim po dobroti.
Ne vjerujem u Boga za kojega mi bilo tko tvrdi ili se ponaša kao da na njega isključivo ima pravo, da postupa u njegovo ime, da od njega ima posebno izabranje ili poslanje, Boga u čije mi ime netko docira, propitkuje, diktira, obilježava, etiketira… Ne vjerujem u Boga „naših“ nasuprot Bogu „njihovih.“
Ne vjerujem u Boga lančanih poruka, privatnih objava, Boga spektakularnih i bizarnih čudesa, Boga kojeg se svaki dan, tjedno ili mjesečno može naručiti za objavu ili zabavu, ne vjerujem u Boga upregnutog u profit, interes ili promidžbu.
Ne vjerujem u Boga u službi prepobožnosti, duhovnog elitizma, izvrnutih očiju i nakrivnjene glave u tobožnjoj poniznoj molitvi, ne vjerujem u Boga pobožnosti koje bi mjerio na normu, duljinu, visinu…
Ako sam u nečijim očima zbog ovoga izvan nečijih normi vjernika i svećenika, čak do sablazni – neka sam! Drago mi je.
Don Ante Žderić
