Svih svetih na poseban način nam posvješćuje poziv na izgradnju vlastite svetosti. To je trajan zadatak na koji smo svi pozvani. Od divljenja svecima i molitve za njihov zagovor, ova je dimenzija današnje svetkovine daleko važnija. Samo divljenje nije dovoljno. Kao ni zagovor. Potrebno je poosobljenje kategorije svetosti s naše strane. Recepcija onog čemu se divimo.
Svetost nije bezgrešnost. Bezgrešnih među ljudima nema. Svetost uključuje grešnost. Ona ju preobražava u poticaj i sredstvo vlastitog propitivanja. Grešnost svece na zemlji uvijek upozorava da su sam ljudi potrebni Božje milosti, bez obzira na zasluge koje su postigli. Čuva ih od uvjerenja da ih svetost koju postižu čini vrednijima od drugih.
Svetost je otajstvo. Ona je kategorija koja izmiče pogledu tjelesnog oka. Ona je prepoznatljiva samo pogledu vjere. Izmiče svim parametrima ljudskog vrednovanja. Nije svodiva tek na moralne kategorije. Zapravo, svetost nije urječiva, izmjerljiva, do kraja opisiva. Ona izmiče opsegu i dosegu svakog pojma. Upravo jer je otajstvena. Mistična. Njezina je slika Božja Prisutnost u lahoru iz satrozavjetne Ilijine povijesti. Bog tamo nije bio u potresu niti u oluji. Ni u čemu spektakularnom, bučnom, vidljivom. Sišao je u blagom lahoru. Lahor je nevidljiv, ali itekako osjetljiv. Tako je i sa svetošću. Osjećamo je u svetima. Ni sami ne znamo kako. Ali duša je percipira. I njome ostaje zadivljena. Prepoznaje ju kao odraz Božjeg prebivanja u svetima. Zadivljujuća je jer je Bog zadivljujući. Slika toga je sjaj na Mojsijevom licu nakon izlaska iz Šatora sastanka u starozavjetnoj povijesti Izlaska iz Egipta, iz šatora u kojem je susreo Boga. Na njegovom je licu bio sjaj kao odraz Božjega sjaja. Sjaj je bio toliki da Židovi nisu mogli gledati u njegovo lice. Zato je Mojsije morao nositi prevjes preko lica. Sjaj svetosti je zapravo Božji odsjaj kroz živeote onih koji su ga susreli i dozvolili mu da djeluje kroz njih.
Svetost je upravo Božji sjaj u životu onih koji vjeruju. Do nje se dolazi na puno načina. Vjerojatno onoliko koliko je ljudskih života. Jer je Bog bogat darovima koje ne daje na mjeru. Jer je uvijek nov i neponovljiv. Originalan.
Svetost je konaturalna čovjeku. To znači da nam nije strana, nego da nam pripada kao bićima, da nas usavršava, oplemenjuje, oblikuje, upotpunjuje, čini naše srce cijelim, ostvaruje našu bogosličnost. Zato nitko nema pravo reći da ne želi biti svet i da mu/joj to ne bi bilo drago.
Budi svet – to ti najbolje stoji!
Don Ante Žderić
